Bianconero sedmice: Pietro Rava

U ovom izdanju vam predstavljamo Pietra Ravu, jednu od vječitih legendi i igrača koji je jedan od onih koji su obilježili prvu polovinu 20. stoljeća za naš klub...

Pietro Rava je rođen 21. januara 1916. godine u Cassineu nedaleko od Torina, regija Pijemont. Svoju fudbalsku karijeru je započeo u klubu iz istoimene provincije - Alessandriji. Igrao je na poziciji lijevog beka. Dakle, počeo je trenirati sa 12 godina a u klubu se zadržao sve do 1935. godine kada kao mladić, sa 19 godina, odlazi u veliki Juventus iz obližnjeg Torina. Tada nije ni sanjao da će postići toliki uspjeh i da će imati toliko utjecaja na rezultate i uspjehe slavnih torinskih Bianconera...

U Juventusu je proveo sveukupno 14 godina, a igrao je u dva navrata za klub. Dakle, nakon dolaska 1935. godine ovaj slavni lijevi bek je debitovao 1. novembra (simbolično) 1935. godine za klub zajedno sa Alfredom Foniem sa kojim će u narednih nekoliko godina činiti jednu od najjačih odbrana u Italiji. Prvu sezonu je bio uglavnom rezerva, skupio je tek sedam nastupa, a slavni trener olimpijske reprezentacije Italije Vittorio Pozzo ga je krajem sezone pozvao na Olimpijske igre što je za Pietra bio veliki podstrek za daljnji rad i napredak. Osvojio je Olimpijske igre i sjajno je igrao. Iduće sezone zamjenjuje jednu od legendi Juventusa, Vriginia Rosettu, na bekovskoj poziciji a klub je prethodno osvojio 5 uzastopnih Scudetta. Ipak, niz se nije nastavio te godine i Juventus je završio tek kao peti na tabeli.

U historiji kluba se opisuje kao izuzetno strasan igrač koji često zna izgubiti živce, a to se najbolje vidjelo u sezoni 1938/39. Odmah na početku Juventus je bio poražen od Lucchesea sa 1:0 a on je dobio crveni karton i bio je suspendovan na tri utakmice. Te sezone je odigrao samo 12 prvenstvenih utakmica i, ljut radi suspenzije, u utakmici protiv Modene nakon povratka je bio nonšalantan i bio je direktan krivac za oba gola u porazu Juventusa od 2:0. Ipak, iduće sezone je propustio samo dvije od trideset prvenstvenih utakmica i situacija se smirila.

U narednim godinama je igrao odlično a sezonu 1946/47. je proveo u Alessandriji gdje je počeo karijeru. Odmah se iduće godine vratio u Juventus gdje je preuzeo kapitensku traku i igrao je u "Staroj dami" do 1950. godine. U 303 nastupa u Serie A postigao je 15 pogodaka. Sa Juventusom je osvojio dvije titule Serie A, tri puta je bio drugi, te dva Kupa Italije. Karijeru je završio u Novari 1952. godine.

Za reprezentaciju Italije je igrao od 1935. godine do 1946. godine i skupio je 30 nastupa. Godine 1940. preuzima kapitensku traku. Pored već spomenutih Olimpijskih igara 1936. godine osvojio je i Svjetsko prvenstvo 1938. godine tako postavši jedan od četiri fudbalera u historiji talijanskog fudbala koji su sa reprezentacijom osvojili i OI i Svjetsko prvenstvo.

Okušao se i kao trener. Trenirao je Padovu, Sampdoriu, Palermo i Alessandriu, ali nije ostvario zapaženiji uspjeh.

Umro je sa 90 godina 5. novembra 2006. godine u Torinu kao zadnji preživjeli član generacije koja je '38. osvojila Svjetsko prvenstvo. Doživio je frakturu femura i imao je operaciju, ali je umro nekoliko dana nakon operacije. Također, nekoliko godina je bolovao od Alzhajmerove bolesti.

Juventus je njegovu smrt saopštio dan poslije za meč Serie B protiv Napolia gdje su svi igrači nosili crni flor u znak sjećanja na ovu istinsku legendu kluba.

(D. Živojević)