Putovanje kroz zvijezde: Alessandro Del Piero

Došli smo do kraja naše rubrike. Kako obično kažu, šlag dolazi na kraju, pa je tako zadnja zvijezda u okviru prezentacije 50 legendi Juventusa upravo najveći igrač u historiji naše svetinje.

Obično kažem da smo mi najveći sretnici kada razmišljam o temi capitana, ali možda je ispravnije reći da smo najprivilegiraniji. Živimo u jednom vremenu kada za sveti klub igra najveći igrač u gotovo 114-godišnjoj historiji, kada je tu jedan Alessandro Del Piero čije će se ime i prezime sigurno još decenijama najuže vezati za naš klub, stoljećima će se često pominjati, a zauvijek će biti urezano zlatnim slovima u historiju našeg Juventusa i u srca svih bianconera. Prema tome, imamo jednu privilegiju, jednu čast da gledamo najvećeg majstora na djelu.

Ale je rođen 9. novembra 1974. godine u Coneglianu, provincija Treviso, gradiću na sjeveroistoku Italije. Sin je Gina Del Piera, električara, i Brune, domaćice po zanimanju. Od najranijeg djetinjstva je počeo igrati fudbal u dvorištu porodične kuće, a najčešće je igrao sa drugovima Nelsom i Pierpaolom. Sva trojica su sanjali da jednog dana postanu fudbaleri, a samo je Alessandru to pošlo za rukom. Aleov stariji brat Stefano, kasnije i agent, je radi povrede okončao fudbalsku karijeru, a svojevremeno je nastupao za Sampdoriu. Porodica Del Piero je živjela u jednom ruralnom kraju, u San Vendemianu, i nije imala mnogo novca. Svi članovi porodice su voljeli putovanja pa je za mladog Alessandra bilo predviđeno da postane vozač kamiona kako bi što više putovao i, što bi se reklo, 'vidio svijeta'.

Kao što sam pomenuo, Alessandro je od samog djetinjstva bio usko vezan za loptu. Počeo je kao golman u lokalnom timu pod istim imenom kao i mjesto, dakle San Vendemianu. Njegovoj majci se sviđalo što igra upravo na toj poziciji budući da se manje znoji i povređuje. No njegov brat Stefano je jednom prilikom rekao majci koliko je zapravo mladi Alessandro dobar u napadu što je kasnije primijetio i njegov trener i prekomandovao ga u napad. Godine 1988. dok je igrao jednu utakmicu za svoj tim primijećen je od strane skauta Padove i sa 13 godina prelazi u omladinski pogon tog kluba.

U Padovi je igrao sjajno i 1993. godine, nakon što je uživo odgledana samo jedna njegova utakmica, doveden je u Juventus. Prethodno je za seniore Padove odigrao 14 utakmica i postigao 1 gol. Za naš klub je u Serie A debitovao u septembru 1993. godine protiv Foggie. Iduću utakmicu je postigao svoj prvi gol protiv Reggiane.



U prvoj utakmici koju je počeo od početka postigao je hat-trick, a to je bilo protiv Parme. U prvoj sezoni u Juventusu osvojio je scudetto, a to je bio prvi Juventusov scudetto nakon 8 godina. A uspjesi i trofeji su tek uslijedili...

Mladi Ale je sve više igrao u narednom periodu i sve više je bio 'guran'. U godinama koje slijede osvojio je scudetto, Ligu prvaka i Interkontinentalni kup. Vremenom se ustalio u prvu postavu i bio je neizostavan, a dobio je i desetku. Sve navedeno se dešavalo do 1998. godine, a velika većina zapravo zna šta se desilo te sezone.

Sezona 1997/98 je najbolja u njegovoj dosadašnjoj karijeri budući da je postigao 21 gol u Serie A i sa 10 golova bio najbolji strijelac Lige prvaka. No na početku sezone 1998/99 Del Piero nikako nije mogao naći pravu formu. To je sve bilo u jeku neosnovanog optuživanja Juventusovih igrača da su koristili doping, no kasnije se desila jedna stvar koju će Ale i navijači uvijek pamtiti. U oktobru je doživio tešku povredu koljena u Udinama koja ga je sa terena udaljila sve do kraja sezone, a Juventus je završio na kraju na 6. mjestu na tabeli.



No Pinturicchio se vratio idućeg ljeta nikada jači. Inače, nadimak Pinturicchio dobio je od pokojnog Giannia Agnellia koji ga je uporedio sa istoimenim renesansnim slikarom. Navijači ga zovu i Il Fenomeno Vero što je odgovor na nadimak koji su navijači intera dali Ronaldu (Il Fenomeno). U sezonama što slijede Del Piero će nastaviti tamo gdje je stao i biti ključ za uspjehe Juventusa te pravi vođa na terenu. Već je imao status legende tako da je ljubav navijača i na početku stoljeća bila iznimno velika. Juventus je dakle ostvarivao uspjehe, ali u sezoni 2003/04 smo doživjeli neuspjeh završivši kao četvrti na tabeli. Tog ljeta su napravljeni veliki rezovi, a trener je postao Fabio Capello. Del Piero je ipak bio treća opcija u napadu kod novog trenera iza Trezegueta i ibrahimovića. I pored toga, Del Piero je postizao ključne golove i, iako nije baš mnogo igrap, postigao je 14 golova te sezone. Dugo će se pamtiti recimo asistencija za Trezegueta protiv Milana u utakmici koja je, kasnije će se ispostaviti, odlučila o pobjedniku scudetta.



Mnogi eksperti su se na kraju sezone 2005/06 slagali da je Del Piero vratio onu svoju najbolju formu, postigao je 20 golova u svim takmičenjima. Ale je recimo u zadnjem kolu dao gol Reggini u pobjedi od 2:0 koja je donijela scudetto. Odnos sa Capellom uopšte nije bio dobar, trener ga je koristio kao džokera i sam Del Piero je kasnije napisao da bi u pitanje doveo svoj ostanak u Juventusu da je Capello ostao trener budući da nije navikao na takav status koji se kosi sa njegovim motivom, željom, ambicijama, ljubavi prema klubu, kvalitetima i drugim stvarima. U januaru 2006. postaje najbolji strijelac u historiji kluba postigavši hat-trick protiv Fiorentine u Kupu. Te godine je oborio i rekord Altafinia postigavši 6 golova kao zamjena.

Del Piero je naravno ostao u klubu i pored farsopolia koji se desio tog ljeta. Izjava koja će uvijek biti upamćena - "pravi džentlmen nikada ne napušta svoju damu". Bio je te sezone najbolji strijelac Serie B, a to će isto ponoviti i iduće sezone, no u Serie A kada je postao capocannoniere. Pored Paola Rossia je jedini igrač kojem je uspjelo postati najbolji strijelac Serie B i najbolji strijelac Serie A u dvije sezone.

U sezoni 2008/2009 je također bio vođa i najbolji strijelac ekipe, a iduće godine je bio među najboljima, no Juventus je osvojio samo 7. mjesto. Isto se desilo i prošle sezone. Odlučio sam da ne opisujem previše ove posljednje sezone budući da je velika većina prošla kroz sve to...

Što se tiče reprezentativne karijere, Del Piero je četvrti najbolji strijelac reprezentacije svih vremena sa 27 golova. Debitovao je na EURO-u 1996. godine - igrao je jedno poluvrijeme, malo je igrao na Svjetskom prvenstvu 1998. godine radi pomenute povrede, a nastupao je na EURO-u 2000. godine. Nastupao je i 2002. godine na SP-u u Japanu i Južnoj Koreji i postigao 2 gola. Pored EP-a 2004. Ale je igrao još na SP-u 2006. godine (pamtit će se gol u polufinalu protiv Njemačke), a i na EURO-u 2008. godine postavši tek drugi Talijan kojem je uspjelo da nastupi na 7 velikih takmičenja (EURO 1996, 2000, 2004, 2008; SP 1998, 2002, 2006). Od 2008. godine je bio 7 puta kapiten reprezentacije. Redovno je nosio desetku, no kasnije ju je predao tottiu te uzeo sedmicu, a kad su mu je htjeli vratiti zahvalio se i rekao da je zadovoljan tadašnjim brojem. Zadnju utakmicu za sada odigrao je 10. septembra 2008. godine protiv Gruzije u kvalifikacijama.



Što se tiče Aleovog privatnog života, oženjen je Soniom (Amoruso). Zajedno su od 1999. godine, a vjenčali su se 2005. godine. Imaju troje djece - sinove Tobiasa i Sashu, te kćerku Doroteu. Del Piero je poznat kao izuzetno human čovjek i učestvovao je u brojnim humanitarnim projektima. Godine 2006. donirao je recimo veliku novčanu sumu u borbu protiv raka, a nedavno je oformio i udruženje za pomoć ljudima Japana. To su dva od mnoštva humanitarnih akcija koje je napravio. Godine 2006. je nosio olimpijsku baklju kroz Torino.

Pored naravno ffudbala, mnogo ga zanimaju košarka i muzika. Odličan je prijatelj sa Steveom Nashom i Eddyjem Merckxom, a također i sa Noelom Gallagherom. Veliki je fan Rolling Stonesa na čijem je stejdžu bio nedugo nakon SP-a 2006. godine sa materazziem. Oasis je također jedan od njemu najomiljenijih bendova, a pojavljuje se i u njihovom spotu za pjesmu "Lord don't slow me down".

Poznat je i po svome smislu za humor te je veliki broj puta bio gost u talijanskim TV emisijama kao što su Paperissima ili Striscia la notizia.

Pod ugovorom je sa proizvođačem sportske opremem Adidasom, kao i Ulivetom (voda), FIAT-om i Suzukiem. Bio je na naslovnici FIFA 2004. fudbalske simulacije kao i na PES-u 10. I tako dalje...

Ale je 5. maja (simbolično) produžio ugovor na još jednu godinu koja će najvjerovatnije biti njegova zadnja u Juventusu kao igrač, no nadajmo se da će još igrati - nada uvijek tinja i bilo bi loše da je nema. No bilo kako bilo, velika je čast što imamo priliku živjeti u njegovom dobu koje je sam obilježio igrama i doprinosom za našu svetinju. Svjesni smo da će jednog dana kao igrač napustiti Juventus, no jednog dana će se također vratiti u drugoj ulozi. Pobjeda i uspjeh su jedini motivi, druge stvari ne postoje. Postoji jedna, a to je ljubav. No ne trebamo je pominjati budući da znamo kolika vlada između nas navijača, naše svetinje i našeg kapitena i ona se na kraju krajeva i podrazumijeva. Pjesma koju možete ispod poslušati kaže "Avere te, anche un momento basta a capire che grande sei..." - i zaista je to tako.

Jedno je sigurno, čast je živjeti u jednom periodu historije gdje živi jedan ovakav čovjek. Baš kao što bi Gianni Agnelli rekao "In un secolo di storia e diventata una leggenda", ja kažem u kontekstu Del Piera da će leggenda pod imenom Alessandro Del Piero živjeti vječno - njeno stalno prebivalište je u našim srcima, u srcima svih bianconera...

Grazie perché tu sei Del Piero, un bianconero, uno di noi!

(D. Ž. - bianconero_ze)