JuveBalkan u Torinu

Nije li pretvoriti san u javu cilj svih nas? Svakodnevno postavljamo ciljeve, pravimo planove, i često se sve izjalovi.

Nekad opet ispunimo cilj i san te to nas učini sretnim, a kamo veće sreće za bilo kojeg Juventina nego gledati Staru Damu po prvi put u novoj kući, koja uz to demolira Parmu i osveti se za bol pretrpljenu u januaru, svega osam mjeseci ranije.

Umorni od propalih planova iz prošlosti, nas dva veterana Juvebalkana - Belveder i Hadjy, odlučismo se za hodočašće u novi hram Bionconera. Bolja prilika od ove nije mogla postojati, prva oficijelna utakmica na novom stadionu i Parma kojoj smo ostali dužni prošle sezone. Tako se na put uputismo iz Sarajeva, znajući da je pred nama zamorna vožnja nekih 1200km, ali nije to ništa kad postoji ljubav prema Juventusu i kulminirana želja.

Nekako najteže je bilo voziti se bosanskim cestama dok konačno nismo došli na autoput Beograd-Zagreb, ili kao što se nekad zvao „Put bratsva i jedinstva“. Put nas je naveo preko susjednih država Hrvatske i Slovenije i njihovih glavnih gradova, da bi se spustili i nekadašnju prestolnicu šverca za sve ex-Jugoslavene te pojam Carrera farmerica – Trst. Odatle ravno na zapad prema Brescia-i gdje nas je sačekala predsjednica bratskog udruženja Juventus CRO i onda bez zaustavljanja pravac Torino!
Vjerujem da bi svi drugi turisti nakon 14 sati vožnje odlučili da odu u hotel, ručaju, istuširaju se... ali ne! Kad si Juventino sve drugo je nevažno. Nije ti bitno ni da li je „Torinsko platno“ u Torinu, ni da li je tu drugi najveći muzej egiptologije na svijetu, ni Mole Antonelliana (simbol Torina), niti da je to prvi glavni grad Italije i kolijevka kraljevine, niti pomisliš da je to dom Fiata i Ferrarija, da je tu čuvena rijeka Po, a  pogotovo ni na kraj pameti da si u Olimpijskom gradu pobratimu Sarajeva...

Kad si Juventino samo misliš na Juventus i srce počinje da kuca brže jer si došao u drugi dom. Naravno, odmah na novi stadion. Stadion koji smo toliko dugo čekali. Stadion koji je nikao na temeljima i ruševinama starog Delle Alpija od kojeg su samo kao simbol ostali rogovi, naravno novi i preuređeni, da nas podsjete na mjesto gdje je Juve postigao najveće podvige koji su ga približili našim srcima. Ovaj novi stadion nema ime. Zapravo službeni naziv je Juventus Football Club Stadium, čekajući da mu sponzori nadjenu ime i eventualno da se tom imenu doda ime neke legende kluba.

Pri samom dolasku na stadion Belveder dade opasku: „Ja sam mislio da je stadion u nekoj pustinji, gdje nema ništa, a ovo je lijepa naseljena zona gdje bih kupio stan da mogu“. I zaista odmah kroz glavu prođu žalbe razmaženih Torineza kako je stadion daleko od grada i sl. Pa evo za vašu informaciju, udaljen je čak 7 kilometara od najužeg centra grada ili npr. Porta Nuova željezničke stanice, a spojen je svim mogućim prevoznim sredstvima, pa za 1€ možete ići tramvajem (linija 9) ili autobusom (linija 72) koristiti metro ili pak taksijem za nekih 10€. Strašno zar ne? Nakon toga tek par sati odmora pred obilazak Torina i brz pregled znamenitosti lociranih u centru. Svakako, nezaobilazna posjeta ulici Garibaldi i najstarijem Juve storu u Torinu, prodavnici koja je uvijek puna mušterija. Nakon toga red je bio da se i večera, a kamo bolje od picerije da Ciro koja je u vlasnistvu velikog Cira Ferare, mjesta gdje se okupljaju mnogi Juventini ali i oni koji to nisu. Moja Funghi je je bila sasvim pristojna dok izbirljivi Belv nije bio odusevljen sa Frutti di mare. Bilo kako bilo, noć je konačno završila, a prije no smo dobili račun, glavni konobar nas je, zahvaljujući Roberti iz pomenute udruge "Fretelli Varglien", počastio sa potpisanim zastavicama Juventusa. Tako smo nekih 20tak minuta pregledavali ko je dobio čiji potpis, a onako sretno smo primjetili da imamo Buffona i Del Piera na zastavici...

Nakon predugog dana, noć je trajala prekratko ali nema veze. Poraniti kako bi se odradio Walkabout na Juventusovom novom stadionu je bio užitak. Obilazak koji traje nešto više od sat ubraja pregled stadiona, terena, svlačionica, te ono što je najbitnije priliku da se izbliza slikate sa vašim herojima. Belv je tako imao sreću da dozove Krasića te da se slika sa Iaquintom i Marchisiom.

Za to vrijeme ja sam istraživao stadion sa vanjske strane obilazeći svaki kutak. Ono što se malo zna iz medija je da zapravo stadion nije u potpunosti gotov. Shoping centar, muzej, klubske prostorije i neki prateći objekti još nisu završeni. Još uvijek možete naići na građevinske materijale, pijesak i sl. Takođe završni radovi iznutra nisu u potpunosti gotovi već je prisutan goli beton, dok nema ni trave mjestima gdje bi trebala biti.

Međutim ništa ne sprečava tifose Juventusa da se već tri sata prije početka utakmice počnu okupljati oko stadiona, gdje kao i oko Olimpca i Delle Alpia nekad, možete naći na mnoštvo štandova koji prodaju hranu ili navijačke rekvizite. Tako da uvijek imate vremena da se dobro „naoružate“ prije same utakmice, a kako se to vrijeme primiče, osjetite kako vam srce lupa sve brže i sve jače...

Ako dolazite autom na stadion i želite parkirati na parkingu stadiona, to će vam biti moguće samo ako predhodno rezervišete mjesto internetom i to na dijelu parkinga koji pripada vašoj tribini gdje imate kartu. Svakako možete se parkirati i u nekoj od obližnjih ulica. Za one koji ne brinu o prevoznom sredstvu idu pravo na pripadajući ulaz. Tu vas čeka dva reda kapija i dvostruka provjera. Na prvoj uredno pokažete dokumente i kartu te vas propuste u prsten oko stadiona gdje možete naći Juve store veći od onog u Garibaldiju. Svakako govorim o južnoj i sjevernoj strani stadiona. Nakon toga druga provjera, skeniranje vas i vaše karte, prolazite kroz body count češalj i kročite na plato zvijezda Juventusa. Rijetko ko da samo prođe a da ne uslika ime barem jedne od 50 Juventusovih legendi, a tu su i mnogi animatori koji vas zovu da se slikate sa maskotama. U holu samog stadiona, koji kako znate ima dva nivoa, imate mjesta gdje možete kupiti hranu i piće. Odjeljak sa gostujućim navijačima je fizički odvojen staklom, ali isto tako ulaz na tu tribinu je potpuno fizički odvojen i do njega se dolazi mostom koji vodi između nivoa.

Najbolje tek slijedi. Koračamo prema prolazu koji nas uvodi na tribinu, dok nas obavija euforija, nekakva čudna toplina koja se obavija oko tijela. Koincidencija da u istom trenutku igrači Juventsa izlaze na zagrijavanje i prolama se vrisak nekih osamnaest hiljada navijača koji su već unutra. Istrčavaju uz pjesmu Thunderstruck od AC/DC-a. Imao sam osjećaj da je za dvije prošlo 45 minuta do početka utakmice. Samo sam trpnuo i stadion je bio gotovo pun. 36 00 na stadionu a jedina relativno prazna tribina je bila ona zapadna sa najskupljim kartama a koja je kako kažu rasprodana za cijelu godinu.

Pogled sa sjevera je odličan. Imate osjećaj kao da gledate video igricu. Vidite apsolutno sve, a ono što ne stignete uživo vidite na jednom od dva monitora na stadionu. Sigurnost je dovedena do maksimuma, sa mnogo redara, obezbjeđenja, i medicinskih ekipa na svakom koraku. Sve pripremljeno kako biste se opustili i uživali u tekmi. Ono što je razlika ove sezone je da su sve ultra skupine na istoj tribini podjeljeni u dva nivoa. Naime, prije su Vikings i Cameo bili na sjeveru, dok su Drughi i Fighters bili na jugu. Sada su svi na jugu.

Nakon standardnog najavljivanja postave uz animaciju cijelog stadiona, pjevamo  himnu Juventusa "Storia di grande amore" i najavljane postave izlaze na teren. Već sad je događaj pretvoren u spektakl a atmosfera takva da neuspjeh jednostavno nije opcija. Pri običnom izvođenju auta ili faula blizu aut linije, pola tribune skoči da pozdravi igrača koji to čini. Vidjelo se da igrači još nisu naviknuti na toliku dozu energije koja dolazi sa tribina. Na svakom pasu prema protivničkom šesnaestercu čuje se takav huk koji je zastrašujući za protivnike, a stadion je super akustičan. Sasvim dobro i jasno se čuje na sjeveru šta jug pjeva.

Niko se nije mogao oteti dojmu da smo u ovoj utakmici imali jaču klupu od prve postave. Na klupi sve velika imena: Krasić, Vučinić, Vidal, Elia, Bonucci, Toni, Storari. Par minuta smo malo skeptično odmahivali glavom a onda nam je Conte svima dokazao kako smo u krivu. Minut 17 – delirijum. Fantastičan pas Pirla u prazno, Lichsteiner poput klasnog centarfora utrčava u sredinu i zabija istorijski gol na novom stadionu. Tada smo već znali da nesretna Parma nema nikakve šanse ovdje a to je potvrdio i novi gol Matrija. Taj gol smo već proslavljali nekih 10tak sekundi a onda neko reče ofsajd. Nepravedno sviran, prouzrokovao je komentare o staroj priči i lošem suđenju.

Zadovoljni prikazanim dočekali smo poluvrijeme a onda pravo demoliranje tek počinje. Najprije pas Del Piera za Matrija, ovaj sam pred golmana, cijeli stadion skoči, šut-stativa-gol… ne nije! Lopta je gotovo po liniji odskakutala prema drugoj stativi i van… Tada Conte kao da čuje Belva koji govori mijenjaj Matrija, uvodi u igru Vučka i odmah gol. Akcija slična prošloj, Ale vuče loptu po sredini, gura pas desno a tamo sjajni Pepe snažno volejom u Miranteov suprotni ugao i proslava gola u stilu golf igrača. Na tribinama haos. Grli ko koga stigne, jer smo dugo čekali da gledamo ovakav Juve. Za nas na Balkanu da kažem da su se grlili Slovenci, Hrvati i Bosanci… falilo je da imamo sa sobom Juventine iz ostalih republika te da upotpunimo sliku ex-Yu, tj. da i na tribinama imamo pravi JUVEBALKAN!

Izlazi Ale a cijeli stadion pjeva C'e solo un capitano (samo je jedan capitano), ja se sav naježih... umjesto njega ulazi Vidal. Izlazi i Pepe ispraćen aplauzom a Krasića dočekuje cijeli stadion sa zaglušujućim „oooooooooo...“ čekajući da se njegovo ime pomene. I samo što je ušao ide akcija, Vučkov šut se odbija Vidalu a ovaj majstorski pogađa iz voleja za 3-0. Stadion je već u karnevalskoj atmosferi u kojoj bi mnogo jači rivali poklekli u fantastičnoj partiji Juventusa. Šlag na tortu donose Pirlo i Marchisio. Prvi šalje lucidan pas preko odbrane a Il Principino majstorski matira Mirantea. Tada pomsilih... "Osveta! Čisto da znate da je januar bio samo prolazni grip iz kojeg je Juve izašao jači, a ovako će se provesti oni koji vjeruju u suprotno."
Možda poneseni atmosferom ili prevelikim samopouzdanjem igrači se opuštaju, poigravaju za plijenom na samrti, stadionom se prolama OLE! na s svakom pasu. A onda ranjena Parma pokazuje da sa protivnikom moraš biti oprezan i kad je na leđima. Dvostruka greška De Ceglie-a, najprije pogrešan pas pa onda ruši Giovinca u šenaestercu daje Parmi šansu za ublažavanje boli a Paolo ide u svlačionicu. Samo na trenutak nas je oneraspoložilo, a onda se pola stadiona okrenulo prema navijačima Parme i sarkastično im počesmo aplaudirati...

I kako sve lijepe stvari kratko traju, ova utakmica nam prođe za tren. Sudija odsvira kraj uz huku sa tribina i pozdravljanje igrača i navijača za kraj. Osmjesi na licima se ne mogu kontrolisati... Da, čeka nas 12 sati vožnje do Sarajeva, al zar je to bitno...zaboravili smo na trenutak sve životne probleme slušajući komentator na radio stanicama kako vrište: „Che Juve! Demolito Parma 4-1 allo stadio nuovo”

(hadjy)