POD POVEĆALOM: l’Architetto

30.04.2015 - 15:00

Juventus je pobjedom nad Fiorentinom došao na korak do četvrtog uzastopnog Scudetta. Preostaje im još osvojiti jedan bod u posljednjih pet okršaja da bi matematički potvrdili svoju dominaciju. Teoretski, titula u rukama Allegrijevih igrača leži već dva mjeseca jer zbog vlastite snage i slabašne konkurencije, Bianconeri imaju sve pod kontrolom.
Kamen temeljac pobjedničkog tima moraju činiti provjereni šampioni kojima je pobjeda utiskana u DNK. Taj osnovni kolektivni postulat znala je novokomponirana uprava poljuljanog talijanskog diva koji je 2010. i 2011. godine završavao na sedmom mjestu, pa su odlučili angažirati Andreu Pirla kojeg je Milan otpisao nakon deset vrlo uspješnih godina.
Odluku će ovjeriti tadašnji trener Milana, Massimiliano Allegri, uz stav da genijalni veznjak zbog čestih ozljeda nije materijal za više od jedne godine ugovora koliko mu je ponuđeno. Uvrijeđeni Mozart bez ikakvog žaljenja prelazi u Juventus, iako su i tu mnogi dvojili koliko zapravo on može pridonijeti poboljšanju situacije. Pod upitnik su stavljene njegove fizikalije, odnosno, postavljalo se pitanje koliko će često on izbivati zbog zdravstvenih problema.

Andrea Pirlo ušutkao je sve kritičare.

Ako bi išli imenovati projektante šampionskog Juventusa pod predsjednikom Andreom Agnellijem, to bi redom bili: s.d. Giuseppe Marotta i njegova desna ruka, Fabio Paratici, Antonio Conte, Gianluigi Buffon i Andrea Pirlo. Posljednja trojica najinteresantnija su jer njihov efekt vidimo direktno na terenu. Antonio Conte stigao je u najboljem mogućem trenutku za Andreu Pirla. Došlo je do fuzije dvaju iznimnih sportskih karaktera na kraju ujedinjenih kroz istu ambiciju – Juventus mora biti glavni na terenu.
Već nakon nekoliko mjeseci njihove suradnje, klub je ubirao plodove. Znalo se tko je glavni čovjek na terenu, kome ide svaka lopta, kod koga je ona maksimalno sigurna. Sjajni dirigent upravljao je uredno posloženim orkestrom i bio produžena ruka treneru Conteu. Juventusova igra u prvoj od četiri posljednje trofejne sezone bila je pravo europsko osvježenje i tu najviše kredita imaju spomenuti trener i igrač.

Tihi vođa

Conte je prilagođavao igru Pirlu – prelazak iz početnog sustava 4-3-3 u 3-5-2 ostvaren je zbog tzv. osigurača sjajnom razigravaču u vidu libera u obrani tri (Bonucci), dok je u veznoj liniji ukomponiran sa trkački moćnim kapacitetima poput Claudija Marchisija i Artura Vidala. Ovakvo „betoniranje“ pozicije pružalo je ugodu veznjaku koji se smio kockati potezima gdje god je poželio na terenu. Stvar je bila u tome što on na toj kocki nije nikako gubio jer po dolasku u Juventus prošao je iznimno kvalitetne fizičke pripreme što je ponovo zasluga Antonia Contea.

Pirlo je fizički podsjetio na svoja najbolja izdanja iz crveno-crnog dresa pa je njegova čarolija s loptom u nogama bila oslobođena svih okova. Jednostavno rečeno, pogodovanjem Pirlu stvorio se uspješan koncept igre koji se poigravao sa konkurencijom u Serie A. Nije to Conte prvi patentirao, on je samo inteligentno iskoristio ono što je dobio; Italija 2006. godine u Njemačkoj radila je na Andrein pogon, Milan kao prvak Europe također je živio od njegovih lopti. Bio je to tihi vođa u svojim najboljim izdanjima.

Prvi znaci slabosti

Naredne dvije sezone Juventus pod istim trenerom nastavlja pobjedničku tradiciju, no uz rapidan pad kvalitete igre što se najviše osjetilo u europskim ogledima. Još je to u debitantskoj sezoni i izgledalo dobro – tim je zaustavljen od nadmoćnog Bayerna u ¼ Lige Prvaka, međutim, sezona poslije otkriva neke stvari s kojima će se trener i klub morati suočiti kad tad. Prethodne sezone, igra Stare dame u europskim natjecanjima nije bila na odgovarajućem nivou, što rezultatski, što igrom.
Sporog tempa i predvidljivih akcija u formaciji 3-5-2 protivnici su znali kako najlakše neutralizirati Conteov tim – striktnim markiranjem idejnog vođe crno-bijelih. Sve se svodilo na silinu, moć ponavljanja i upornost. Imaginacija kompletnog sastava nalazila se u problemima.
Ostatak momčadi nije mogao bez glavnog kreatora stvarati lake prigode, a ono što je posebno bilo upečatljivo kod Contea – Juventus nije bio sposoban izvoditi munjevite kontre i tako elegantno rješavati protivnike. Prvi razlog te slabosti je limitiranost sustava 3-5-2 gdje tu potencijalnu kontru možete izvoditi sa četvoricom, eventualno šestoricom igrača ukoliko se oba beka priključe u tranziciji što često nije bilo ostvarivo. Drugi razlog leži baš u Pirlu jer njegova količina trke nije dovoljna za takve poduhvate.
Točno se zna koji je njegov radijus kretanja, kao i to da se neće upuštati u neizvjesne sprinteve gdje bi olako izgubio poziciju i tako ostavio obranu nezaštićenom dubokim izlaskom u polovicu protivnika. Te njegove nedostatke maskirala je spomenuta formacija s tri čovjeka u posljednjoj liniji, međutim, patio je ostatak tima jer konkretne igre nije bilo.

Igra sudbine

Ljeto 2014. godine donosi šokantan odlazak Antonia Contea i još šokantnije ustoličenje čovjeka koji je na zaslonu svog mobilnog aparata držao pogodak Sulleya Muntarija. „Gol di Muntari“ predstavlja slučaj koji je uvelike zaustavio Massimiliana Allegrija u obrani naslova prvaka s Milanom i samim time, smjestio spomenutog trenera među najomraženije likove u očima navijača Juventusa.

Dok se velika većina navijača bavila iskazivanjem antipatije prema Allegriju, on se posvetio idejama kako unaprijediti igračku koju je dobio u ruke. Dočekala ga je specifična situacija. Sudbina se poigrala i on dolazi Pirlu „u goste“, znajući da se u današnjem Juventusu sve vrti oko igrača medenih nogu. Znao je popularni Max da tu više ne smije kiksati.

Uz to, dobio je pomalo nezahvalan posao jer preuzeo je ekipu usred ljetnih priprema gdje nije mogao složiti svoj plan i program, gdje nije mogao računati na najvažnije igrače (koji su bili na odmoru nakon Svjetskog prvenstva) i gdje je morao odrađivati turneju po Aziji i Australiji s nedovoljno spremnim igračima. Samim time, nije imao dovoljno manevra za ozbiljnije taktičke eksperimente. Inteligentnim pristupom, kako je i najavio, uvodi svoje ideje postepeno.
Tek krajem listopada prošle godine, Juventus je od prve minute zaigrao europsku utakmicu u formaciji 4-3-1-2, baš onako kako to Max Allegri najviše voli. Teško ostvarenom pobjedom nad Olympiakosom upisali su tri boda, vrijedi istaknuti i majstorski pogodak Pirla iz slobodnjaka za 1-0.

I kod Allegrija je glavni, ali…

Dojmovi su bili pozitivni jer konačno je igra bila raznovrsnija i manje predvidiva za protivnika. Iako, Andrea Pirlo i dalje važi za ključnog čovjeka na terenu jer gotovo svaki napad kreće od njegovog dodira. Viđene su i neke slabosti u situacijama kad bi se tim otvorio i zauzeo posjed u polovici protivnika, tada bi Pirlo izašao iz svoje polovice i tako ostavio neuigranu obranu bez libera otvorenu i ranjivu. Njegova pozicija registe nalaže i defenzivne zadaće gdje mora paziti da se to ne događa, a upravo se to događalo.
Problem bi bio znatno manji da igrač posjeduje trkačku moć i energiju za pokrivanje prostora. Pirlo, realno, nikada nije bio pretjerano moćan u obrambenoj fazi i uvijek je uz sebe morao imati jednog Gennara Gattusa. Ostatak veznog reda Bianconera može tolerirati Pirlove deficite na račun njegove genijalnosti, ali pod uvjetom da Pirlo ne griješi u posjedi i isporuci lopte.
Nažalost po igrača i klub, upravo se to počelo dešavati u zadnje vrijeme. Maestro nije toliko siguran na lopti kao prije, duele ili izbjegava ili ga lako odnose u njima i ono najbolnije – ponekad djeluje toliko nonšalantno kretnjama i predajama lopti da to već počinje iritirati navijače i fanove kluba.
Da bi stvar bila teža, formacija 4-3-1-2 ne pruža mu maksimalan komfor pa svaka njegova pogreška u riskantnijoj fazi posjeda Bianconera može tim skupo koštati jer osigurač u toj situaciji ne postoji.

Primljeni pogodak prikazan u videu praktički je asistencija Pirla protivniku. Takve pogreške ponekad se mogu ispraviti, a što se dogodi kad Pirlo mora ispratiti ili zaustaviti protivničkog igrača u situaciji „1 na 1“?

(OBRATITI PAŽNJU: Prvi jedanaesterac za Fiorentinu)

Ovakve nonšalancije Juventus kroz Serie A može preživjeti bez problema. Imaju dovoljno snage i kvalitete da se poigravaju sa konkurencijom što dokazuje i pogled na ljestvicu. No, što će se dogoditi u Europi, hoće li Real Madrid sa iznimno brzim i tehnički superiornim igračima propustiti kazniti ovakve propuste? Teško, gotovo nemoguće.

Allegri & Pirlo – epizoda druga, epilog?

Stoga, zaključak je prilično jasan. Pomalo grub i nezahvalan prema jednoj ovakvoj nogometnoj veličini. Ako Juventus želi imati šanse u duelu s aktualnim europskim i svjetskim klupskim prvacima, Andrea Pirlo ne smije biti u prvih jedanaest. Njegovim uvrštavanjem u udarni sastav, Juventus gubi na defenzivnoj snazi i općenito njenoj harmoničnosti. Defenziva je glavni forte Stare dame u završnici Lige Prvaka i tu Talijani nemaju pravo na krivi potez.
Ako postoje dvojbe oko pročitanog ovdje, najbolje bi bilo pogledati snimke utakmice protiv Borussije Dortmund. U tom dvomeču, Claudio Marchisio briljantno je odradio ulogu registe. Defenzivno besprijekoran i pravovremen, napadački direktan i okomit, bez previše dodira i trošenja vremena u posjedu. Nije slučajno da većina navijača Stare dame smatra kako je njihov tim u formaciji 4-3-1-2 sa Marchisiom na poziciji Pirla sasvim druga momčad u odnosu na onu kad u toj postavci igra Maestro.
S druge strane, tinja jedna fiktivna mogućnost u kojoj l’Architetto savršeno izvedenim slobodnim udarcem ili asistencijom eliminira polufinalnu prepreku (primjer: Monaco u Torinu), onako u svom stilu. Ipak, to je suhi genijalac koji uvijek ima skrivenih aduta, makar se činilo da je njegovo vrijeme prošlo. Toga je itekako svjestan i sam Allegri koji ga se već jednom olako odrekao što ga je koštalo. Ima li hrabrosti napraviti to opet u drugoj njihovoj epizodi, pa ostaviti arhitekta po strani? Ne bi mu nitko ništa mogao prigovoriti na toj odluci, međutim…
Povijest nas uči da bi pogrešno bilo otpisati ovakvu veličinu jer jedna rečenica posebno odzvanja i mogla bi se vratiti poput bumeranga:

Andrea Pirlo ušutkao je sve kritičare.

(Dejan Lovrić)