Luciano Moggi prepričava Calciopoli: „Ja sam pobijedio“

18.06.2015 - 21:38
Bilo je to pred utakmicu s Palermom, ne sjećam se da li 2004. ili 2005, kada sam primio pismo jedne žene iz tog grada, u kojem je pisalo da bi željela da me sretne kako bi mi ispričala jednu čudnu ali lijepu stvar koja joj se desila. Naglasila je odmah da ne traži nikakve usluge od mene. Obuzet znatiželjom, pozvao sam je da dođe u hotel gdje smo bili smješteni prije utakmice. Pojavila se jedna starija gospođa, kojoj su ćerke pokazale gdje sam ja. Ovo mi je kazala: “Gospodine Moggi, sanjala sam da sam u prisustvu Padre Pia, ispred nas je bilo stado ovaca i čuvar koji je motrio na njih. Padre Pio mi je rekao: vidiš li onog čuvara? To je Luciano Moggi i veoma mi je drag.“ Ostao sam skamenjen, ne vjerujući u ono što čujem. Rastao sam se s gospođom i te nedelje sam nastavio da razmišljam više o tom događaju nego o samoj o utakmici s Palermom.2006, kada je krenula afera Calciopoli, obuzet očajanjem što hoće da me predstave za ono što nisam, molio sam se svakog dana Padre Piju i jedne noći, tog strašnog ljeta, sanjao sam san u kojem mi se javila vizija. Padre Pio mi je govorio: “Bori se svim svojim snagama, dokaži svoju i nevinost mnogih drugih, nemoj imati straha jer ću ja biti uvijek s tobom. Bog je te stavio na ovo iskušenje.“ Te riječi su mi rasplamsale vatru u mojoj duši i mom srcu, i dale mi snage da se branim od ove velike prevare. Ishod priče smo dobili ovih dana.

Ponedeljak (23. III 2015.), 13.40 h, posle šest sati rasprave, Kasacioni sud je objavio presudu. U 14 h, nakon što sam dao izjave za medije i krenuo prema svom autu, sreo sam bivšeg suca Bertinija u društvu svoga odvjetnika Messerija. Sjedao je na jednoj klupi na Piazzi Cavour i plakao. Još se nije oporavio od šoka oslobađajuće presude, nije vjerovao u to, prisjećajući se svih tortura koje je proživljavao tokom dugih 9 godina ove farse. U 14. 38 h mi je poslao SMS sljedeće sadržine: “Moja radost je umanjena time što neki moji prijatelji, koji su bili sa mnom u ovom paklu, nisu bili iste sreće kao ja. Šaljem ti veliki zagrljaj.“

O ovim riječima bi mnogi trebali da razmisle, prije svega novina koja to nije, „La Gazzetta dello Sport“, koja je i juče imala hrabrosti da napiše sljedeće: “Calciopoli je završio tako što je nastupila zastarjelost ali je nesporno da su počinjena krivična djela.“ Ni „Corriere della Sera“ nije bio ništa bolji. Bez srama i u pokušaju, kao što su to uvijek i radili, da javno podrže ono što zastupa tužilac, pored svih evidentnih dokaza da je ono što pišu netačno.

Ovoj gospodi, kao i svim koji se kriju iza pisane riječi, poručujem da sam spreman da se s njima susretnem da javno raspravimo to o čemu pišu kako bi ljudi znali kako su stvari zaista tekle. Ali naravno niko od njih neće imati hrabrosti da se pojavi kako bi vi, dragi čitaoci, konačno saznali pravu istinu. Nije bilo dovoljno to što su ovom farsom uništene čitave obitelji, što su mnogi očevi izgubili posao jer su bili pod istragom, što je sudija Dattilo osuđen iako nikada nije sudio Juventusu, samo zato jer je na utakmici Udinese – Brescia kaznio tri igrača Udinesea žutim kartonom, što su tužioci Auricchio i Narducci iskoristili kao dokazni materijal. Za njih su to bila ciljana kažnjavanja, tvrdili su da su igrači kažnjeni da ne bi igrali protiv Juventusa. Samo im je promaklo da su na kraju sva trojica igrali. Tom prilikom je isključen Jankulovski jer je udario šakom svog protivnika. I pored toga što je Camerotta, linijski asistent Dattilu na tom meču, pozvan kao svjedok od strane tužioca, pod zakletvom izjavio da je on signalizirao Dattilu taj udarac jer ga glavni sudija nije ni vidio, Juventusovi dželati nisu marili za to. Toliko o sudiji Datillu a i o tužiocima Auricchiu i Narducciju.

Kasacioni sud nas je oslobodio od dvije optužbe za sportske prevare koje nisu zastarjele i svi arbitri su oslobođeni sem jadnog De Santisa koji je odustao od zastarjelosti i koji je osuđen za meč koji nema veze s Juventusom, Fiorentina – Bologna. Tako je on ostao jedini naš saučesnik u krivičnom djelu, iako nam je te godine sudio pet mečava od čega smo četiri izgubili a jedan remizirali. Nakon jednog od tih izgubljenih, kući protiv Intera, Milan nas je sustigao na tabeli. Da smo uz De Santisa našli još jednog takvog suradnika, mogli smo slobodno računati na gubitak scudetta.

Što se tiče zastarjelosti koja je nastupila za optužnicu pokušaja organiziranja udruženja s ciljem zavjere protiv nogometa, nismo je mi htjeli niti tražili ali je očigledno onaj tko je rukovodio ovim znao u kom smjeru ide proces, sigurno ne u onom u kojem su željeli Narducci i Auricchio. Dovoljno je samo podsjetiti se zahtjeva da se sutkinja Casoria izostavi iz procesa pred Civilnim sudom jer nije odgovarala potrebama Narduccija i Auricchija. To je zaustavilo proces na 7 mjeseci dok smo mi, da bi sve brže teklo i kako bi izbjegli nastupanje rokova za zastarjelost, od 150 dokumenata koje smo imali da priložimo u našu odbranu, iznijeli pred Sudom tek 24 kako bi uštedili i više od godinu dana sudskog procesa. Vrlo je jasno da je zastarjelost koristila samo onima koji su izmislili ovu farsu a nisu znali kako da izbjegnu poraz.

Proces je otpočeo s optužbom za fantomsko organiziranje udruženja s ciljem zavjere protiv nogometa, koje bi Juventusu obezbjeđivalo osvajanje titula kroz mrežu od 30-tak arbitara i pomoćnika, od kojih su na kraju svi oslobođeni sem De Santisa. Nakon ovakvog sudskog ishoda, teško je pričati o udruživanju s arbitrima. Shodno tome, krenulo se novim putem, optužbom za pokušaj nelegalno ostvarivanja mojih osobnih interesa u vezi sa Geom. (Gea World S.p.A je agencija za zastupanje igrača i pružanja konzultantskih usluga u nogometu u vlasništvu sina Allesandra Moggija, Lucianovog sina).

Ipak, nije nikada jasno objašnjeno koji su to interesi, vidjevši da je Gea oslobođena od svih krivičnih optužbi. Za mene se može reći jedino da sam, u 12 godina upravljanja Juventusom zajedno s Giraudom i Bettegom, učinio to da nam vlasnici nikada nisu dali jedan cent kapitala već smo se autofinansirali mudrom prodajom i kupovinom igrača, da smo jedini smo klub koji je odustao od korišćenja mogućnosti za prolongiranjem otplate dugova i njihovim otpisivanjem predvišenih Zakonom koji usvojila Vlada Italije a koji je kasnije oborila Europska komisija (n.a.: jer se manje više radilo o Zakonu koji je pružao mogućnost da se računovodstvenim trikovima falsiraju financijski bilansi klubova), učinili smo da Stara Dama osvoji mnogo trofeja, uključujući i titulu prvaka Svijeta za klubove, a većina naših igrača je činila srž reprezentacije Italije koja je osvojila titulu prvaka Svijeta 2006. Izrazito me zanima koje sam ja to osobne interese ovdje ostvarivao sem onih usko profesionalnih. U skoro 10 godina istrage saznali smo da je prvenstvo ipak bilo regularno, da je žrijeb bio regularan i da nisu postojale preferencijalni i ekskluzivni odnosi čelnika Juventusa s sudijskim delegatima već su to svi radili jer zakonom nije bilo zabranjeno. A neki od razgovora čelnika drugih klubova su veoma zanimljivi i zanima me zašto nisu uzeti u obzir 2006 (Inter prije svega i Milan). I to je, dragi čitatelji, jedini pravi razlog zašto se čekalo da nastupi zastarjelost.

Šaljem jedan lijep i topli pozdrav svima koji su me podržavali sve ovo vrijeme, svakako ne i odvjetniku Zacconeu, pravnom zastupniku Juventusa 2006. Kada bi opet mogao da uzme dokazni materijal, za koji je onda izjavio da je uspio da ga pročita u jednoj sedmici a nama je trebalo nekoliko godina, i ako bi smogao snage da se pogleda u ogledalo.. Tko zna kakva bi mu bila reakcija. Naše reakcije već zna.”

Luciano Moggi, 25. III 2015. Il Libero