Koliko daleko može Juventus?

09.12.2015 - 14:41

Često u nogometu ne slavi bolji ili dominantniji, zadesi ga loša sreća pa plod svega bude neuspješna nula, neuspjeh. Neuspješnim se može okarakterizirati gostovanje Juventusa u Sevilli jer se vraćaju u Torino poraženi i bez glavne premije – prvog mjesta kojeg su se domogli teškom, ali zasluženom pobjedom nad Manchester Cityjem pred svojim tifozima.

Crno-bijeli, točnije u Sevilli crni, zaslužili su bod koji bi im omogućio odlazak u KO fazu s prve pozicije i to bez poraza. Bila je to otvorena i atraktivna utakmica, slična onoj na Areni protiv krajnjeg osvajača grupe, Cityja. Oba tima imala su svoje lijepe šanse koje nisu znali iskoristiti, posebno Alvaro Morata koji se propisno ispromašivao u posljednje dvije europske avanture. S druge strane, treba priznati da je i Juve imao sreće u okršajima s Englezima jer su i oni uspijevali promašiti čudesa, iako treba odati priznanje Gianluigiju Buffonu koji je jedan od najzaslužnijih za šest bodova u ta dva ogleda jer je svojim klasnim obranama posve otupio ubojite oštrice Pellegrinijevog stroja.

Juventus se našao u vrlo kompleksnoj skupini gdje su im svi protivnici istaknuti članovi Liga Petice koji imaju razvijenu napadačku igru (što Bianconerima godi) i vrlo dobru kombinatoriku. Sevilla je tako osvojila dvije Europske lige u nizu jer znaju konkretno napadati, Gladbach kao tipičan predstavnik Bundeslige orijentiran je isključivo na okomito napadački nogomet gdje je obrambena igra u drugom planu, dok je o snazi Cityja suvišno i raspravljati – što pametnog nadodati na navalu koju predvode de Bruyne, Sterling, David Silva i Kun Aguero? Apsolutna velesila.

Tu su velesilu Allegrijevi izabranici neutralizirali osnovnim elementima nogometne igre, elementima koji su od krucijalne važnosti za ozbiljnije namjere u Europi ako niste Barcelona ili Bayern. Riječ je o vrhunskoj obrambenoj igri i kompletnoj kompaktnosti tima iz koje proizlazi brza transformacija, a posljedično i kontranapadi koji najčešće presuđuju njihovim oponentima. To na stalnoj bazi mogu samo šampionski timovi, a Juveov put sazrijevanja u posljednje vrijeme ide pravilnom putanjom, pa se može konstatirati da dolaze sebi, konkretno, da se vraćaju svojim uspješnim trofejnim postulatima.

Vrijedno svakog respekta – samo tri primljena pogotka u šest zahtjevnih rundi napadački pakosne skupine otkrivaju da obrambeni mehanizmi sa sjevera Italije nisu zahrđali. Čak naprotiv, Juve je u 352 opasniji nego ikad (napadačka moć novog lijevog beka u vidu Alex Sandra), a posebno se čeka oporavak trequartiste Roberta Pereyre kako bi se moglo zaigrati i u još elegantnijoj 4312 formaciji koja posve istiskuje napadački potencijal Stare dame koji je golem. No, Allegrijeve trupe skupinu su završile kroz formacije 352 i 433, pa je fokus ove priče na nekim sitnim detaljima koji su znatno poboljšani u posljednjih mjesec dana od kako tim igra u (sekundarnoj) formaciji za koju je prvenstveno koncipiran.

Utakmica u Sevilli, iako rezultatski neuspješna, dala je važne odgovore Allegriju koliko ovaj tim može u Europi uz malo potrebne sreće u daljnjem ždrijebu. Kroz iduće screenshotove nastale za vrijeme sinoćnje utakmice, pokušat ću objasniti stvari (kakvih ima još izuzev ovih u tekstu) koje ubrizgavaju velike doze optimizma za budućnost, kako u Ligi prvaka, tako i u Serie A gdje se Juve tek treba potući za jedan jedini cilj – Scudetto.

Arsenal oružja je spreman.

Defenzivna moć i potvrda Dybalinog „odrastanja“

Uoči utakmice Seville i Juventusa, domaći trener Unai Emery označio je obranu prvaka Italije kao najjaču u Europi. To nije iznenađujuća informacija onima koji dublje prate loptanje na Apeninima, Juve igra obrambeno gotovo savršeno i sama sistematizacija tima u formaciji 352 je visoka garancija da će se protivnik jako malo naigrati. Nisu samo Andrea Barzagli, Leonardo Bonucci i Giorgio Chiellini zaslužni za komplimente Emeryja, iako najveći dio tereta pada na njihova leđa. Zasluge se moraju pripisati dinamičnim bekovima i odgovornim veznjacima koje predvodi regista Claudio Marchisio.

Primjer na slici pokazuje defenzivu u tri linije koja počinje od napada. Napad je prva crta obrane, vole reći treneri, a to dakako nije floskula. Trkački modus operandi Paula Dybale i Alvara Morate bio je impresivan što se vidi na primjeru u slici:

Tako smo mogli vidjeti Dybalu u svim fazama igre, pridonosio je obrani konstantnim vraćanjima u svoju polovicu, a kad bi se ostvario posjed, trudio se otvarati u slobodnim koridorima kako bi došao do lopte i onda krenuo u svoje klasične proboje, driblinge i kreaciju igre. Situacije kao na fotozapisu ispod bile su česte i to je dokaz da mladi Gaucho polako, ali sigurno sazrijeva u igrača dostojnog idejnog vođe Juventusa. Sve što on radi u posljednjim pobjedama Juventusa, uključujući i poraz u Sevilli, radio je Carlos Tevez prethodne dvije sezone, konzistentno. La Yoya mora steći kontinuitet kvalitetnih igara kako bi se do kraja isprofilirao u čovjeka koji čini razliku. Jer u Europi za korak više, potrebno je nekoliko igrača specijaliziranih za čarobne trenutke.

Presing

Dakako, kvalitetna obrana nije jedini segment u kojem tim mora biti kvalitetan da bi bio dostojan završnice natjecanja. Ono što krasi današnje velesile poput Barcelone, Bayerna, Reala i Atletica je presing najvišeg nivoa. Taj faktor nedostajao je Allegriju u startu sezone i to je jedan od jačih razloga zašto je Juve bio ranjiv. Posebnu nemoć u presingu iskazali su u utakmici protiv Gladbacha u Torinu gdje su trkom trebali slomiti gosta koji se nije dao impresionirati. Kroz 90 minuta, Juve nije bio u stanju kontinuirano napadati, samim time i kreirati izgledne šanse. Bila je to utakmica ispod svakog prosjeka za tim koji puca na velika ostvarenja i sad se ispostavlja da su dva boda „izgubljena“ tada oduzela potencijalno lakši ždrijeb za osminu finala.

Presing kroz inteligentnu trku i anticipaciju donosi brz povratak lopte u posjed. U tome briljiraju Barcelona i Bayern, stoga njihovi klasni ofenzivci imaju česte prigode za imaginaciju i konkretizaciju situacija u protivničkoj polovici. Teško je kad tim stvori jedva dvije ili tri obećavajuće situacije pred vratima suparnika i to se ponavlja iz meča u meč. To je hvatalo Bianconere na krivoj nozi ove jeseni, međutim, povratkom u 352 formaciju koja najfluidnije sjeda na trenutni roster (uz 4312, naravno), igrači igraju na sebi prirodnim pozicijama i dobro znaju što im je činiti. Dokazi?

Budući da je Sevilla vrlo potentan tim koji zna kombinirati protiv bilo koga (ne pobjeđuje se tek tako Reala i Barcelonu učestalo), bilo je potrebno pružiti kvalitetan presing u dvije trećine terena. Tako na oba screenshota vidimo pravilno postavljenu trojicu igrača prema vratima domaćih gdje nastoje pokriti prostor za početnu kombinatoriku bijelih.

Jer, napadi se grade postepeno pass igrom, a ovom postavkom Juve je prisilio Sevillu na duge lopte. U obrnutoj postavci stvari, braniči Juventusa igraju dugim loptama tek kad im dođe „voda do grla“. Teško se odlučuju na duge lopte iz čista mira, potreban je doista jak presing da bi se to moglo vidjeti.

Krug označava harmonično posloženi trio u sredini koji posve oduzima potencijalne koridore protivniku, a kompletna momčadska slika Bianconera na terenu je vrijedna svake pohvale s taktičkog aspekta.

Povratak starim navikama

Za jak pritisak potrebno je biti fizički na visokom nivou, a u takvim scenama najviše prednjače radnici poput Stefana Sturara. Izvući ću njega tek kao jedan od preciznijih primjera timskog rasta kroz konkretan napredak jednog individualca.

Ako je Dybala velika premija u ofenzivnoj priči uslijed svog nogometnog odrastanja i postepene prilagodbe zahtjevima velikog kluba, onda je Stefano Sturaro igrač koji korak po korak sazrijeva u kompletnog veznjaka s istančanim defenzivnim referencama. Da je obrambeno i trkački nivo Juventusa, to je bilo jasno svima i nakon prošle sezone, no, mnogi mu zamjeraju tehničke limite, odnosno napadačke deficite jer nije posebno vješt u kreaciji i kombinatorici. Kako bi postao korisniji timu i u tom segmentu, pass igru sveo je na minimum sigurnim dodavanjima prvom igraču do sebe, da bi nakon toga se uključivao u samu završnicu napada. To su „Vidalovski“ potezi koji je zabio mnoštvo pogodaka za Juventus ubacujući se iz drugog plana u sam finiš napada. Screenshot ispod uhvatio je Sturara kako ulazi između linija i braniča suparnika:

Samim time, on remeti prvotni koncept braničima i njihovu koncentraciju, a velika je šansa da će dobiti makar jednu točnu loptu s boka, kao što je i dobio i lijepo šutirao glavom, međutim, Sergio Rico je to fenomenalno obranio. Upravo ovaj faktor kojeg je razvio s vremenom mladi talijanski veznjak govori koliko se detaljno radi u Juventusu na taktičkim finesama i po čijim primjerima. Ako bi Dybala bio, plastično rečeno, Tevezova kopija na terenu, tada je Sturaro programirana zamjena Artura Vidala. Njihov opis posla ne razlikuje se previše, pa stoga Juventus kao tim na zelenom borilištu može ponavljati lanjske partije koje su ih dovele do samog finala Lige prvaka, osvojenog kupa Italije i četvrtog uzastopnog Scudetta.

Možda ove sezone se takvi rezultati i neće ponoviti jer nogomet je čaroban baš zbog svoje nepredvidivosti, međutim, Juventus se vraća svojim starim navikama. Točnije, sistemima igre koji im garantiraju pouzdanu obrambenu moć, kvalitetan presing i agresivno-pobjednički stav gdje doista djeluju kao gladan tim željan novih pobjeda.

Sazrijevanjem nekih bitnih spomenutih pojedinaca i uklapanjem kvalitetnih igrača poput Alex Sandra, Juana Cuadrada i Marija Mandžukića u timu najpogodnije sustave 4312/352, Juventus bi ponovo mogao iznenaditi čitav nogometni puk i napraviti zapažene stvari jer njihovo sazrijevanje pruža mogućnost vjerovanja u takav rasplet situacije.

U svakom slučaju, potrebna je i doza sreće u kreiranju velikih uspjeha.

Za kraj, evo i jedne iz rubrike „Jeste li znali?“ – Juventus nikada nije ispao u osmini finala i uvijek je došao do finala nakon što bi završio drugi u svojoj skupini.

Piše: Dejan Lovrić